Srpska akademija nauka i umetnosti obilježava 175 godina postojanja gostovanjem nobelovca Orhana Pamuka. Dolazak slavnog turskog pisca obezbijeđeno je uz posredovanje Geopoetike koja je njegov izdavač na srpskom jeziku. Pamuk je održao predavanje otvarajući novi ciklus „Gost SANU”. Odgovarao je i na pitanja deset novinara, prenio je portal RTS-a. Rekao je da Srbi i Turci dijele riječi, hranu, maštu, arhitekturu i burnu prošlost. Održao je predavanje, govorio je i besjedu kojom se obratio Švedskoj akademiji nauka kada mu je uručena Nobelova nagrada, a potom je razgovarao sa srpskim piscima kao i sa ministrom kulture i informisanja Srbije Vladanom Vukosavljevićem. Bilo je riječi o inicijativi da se u Beogradu tokom 2017. godine organizuje međunarodni skup uglednih pisaca iz cijelog svijeta. Vukosavljević je prenio Pamuku izraze zadovoljstva zbog njegove posjete Beogradu, napominjući da je za Srbiju i Beograd izuzetna čast ugostiti tako veliko ime svjetske književnosti, objavila je Srna.
Orhan Pamuk iskazao je načelnu zainteresovanost za učešće na međunarodnom skupu književnika u Beogradu i naglasio da će konačan stav po ovom pitanju moći da zauzme nakon dobijanja zvaničnog poziva i usklađivanja sa svojim prethodno dogovorenim obavezama.
Predsjednik SANU Vladimir Kostić uručio je Pamuku Povelju o održanom predavanju, u okviru ciklusa „Gost SANU”.
Za RTS je rekao da je veličina Andrića, Dostojevskog, Tanizakija u tome što poklanjaju pažnju tradicionalnoj, kulturi Istoka, ali su usredsređeni na savremenost, kao što je i on.
– Andrića, na neki način, smatram svojim prethodnikom jer je bio dovoljno hrabar, otvoreno human da sagleda svu punoću života muslimana na ovim prostorima. Poklanjao je pažnju detaljima, tako nam je pokazao da smo svi napravljeni od istog materijala – rekao je Pamuk.
Koliko je djelo Orhana Pamuka cijenjeno i popularno širom svijeta svjedoče prevodi na više od 40 jezika, a kod nas i ovaj aplauz i puna sala Srpske akademije nauka i umetnosti na njegovom predavanju.
– Osjećam obavezu da odam poštovanje istoriji, tradiciji, književnosti, iskustvu mog dijela svijeta, ali mi imamo nešto što dijelimo, a to je sloboda, mašta, želja da prevaziđemo istoriju. Istorija podrazumijeva identitet i mi smo zarobljeni u toj istoriji, jeziku, a ponekad i povezani i isprepletani sa drugim kulturama – rekao je Pamuk.
On je primijetio da zato što smo ljudska bića dijelimo sa drugima i ljubomoru, gnijev, frustracije, maštu, očekivanja, što prevazilazi tradiciju.
– Tradicija nam pomaže da izrazimo ta osjećanja, ali ona su mnogo važnija od tradicije, jer nas više povezuju – smatra jedan od najuticajnijih turskih književnika, objavio je portal B92.
Pamuk je naglasio da vjeruje u moć ljudske mašte da izmisli nove svjetove, nove granice ili svjetove bez granica.
– Pišući knjige ne obraćam pažnju samo na tradiciju i detalje iz turske i osmanske kulture, već i na čovjeka, njegovu maštu, želju da ide dalje od toga. Pisac je neko ko provodi godine strpljivo pokušavajući da otkrije drugo biće u sebi i svijet koji ga čini onim što jeste – kazao je on.
Nobelovac je objasnio da kada pomisli na pisanje, prvo što mu padne na pamet nije roman, već osoba koja se zatvori u sobi, sjeda za sto i okreće se sebi i među sjenkama gradi novi svijet, svejedno da li koristi kompjuter, pisaću mašinu ili kao on penkalo već skoro 40 godina.
Najčešće pitanje koje mu postavljaju i koje ga uznemirava jeste: „Zašto piše?”. – Pišem zato što mi je to urođeno, zato što ne mogu da radim običan posao, zato što želim da čitam knjige kakve pišem, pišem zato što se ljutim na sve vas i na svakog od vas, pišem zato što volim da sjedim u sobi cio dan pišući, zato što ne mogu da učestvujem u svijetu ne mijenjajući ga, pišem zato što volim miris papira i mastila, zato što više od svega vjerujem u umjetnost romana, pišem jer je to navika i strast, jer se plašim da ću biti zaboravljen, zato što volim slavu koju to donosi, zato što svi to od mene očekuju, jer je uzbudljivo sve ljepote svijeta pretvarati u riječi... pišem da bih bio srećan – odgovorio je Pamuk.
Govoreći o knjizi „Čudan osećaj u meni”, slavni pisac je kazao da je želio da zabilježi promjene u životu, ne kroz pučeve i velike sudare, nego kroz to „kako jedu jogurt”. On je primijetio da je obaveza pisca da vidi svijet kroz ljude koji nisu kao on.
– Kada Tolstoj piše o Ani Karanjinoj ne bavi se partijskom politikom, nego time kako muškarac vidi svijet kroz oči voljene žene. Ivo Andrić vidi svijet i iz perspektive muslimana – rekao je Pamuk, govoreći o tome zašto se poslije romana u kojima je prenosio iskustvo svjetovne buržoazije, odlučio da piše o ljudima koji nisu poput njega.
Pamuk je priznao da čita djela nove generacije pisaca, od kojih možda nešto novo nauči, da se, dok piše, osjeća kao zanatlija sa svojom maštom, ali i kao tvrdoglavi čovjek uvjeren da to može da uradi. Pomenuvši strast, žudnju, slobodu, sa kojom su Pikaso i Dali stvarali, jer su dolazili sa margine i nisu imali nad sobom autoritet, Pamuk je rekao da se i sam tako osjećao prije tridesetak godina baš zato što dolazi iz Turske, da se nikad nije plašio autoriteta i uvijek je imao slobodu da piše na način na koji je želio.
Prema njegovim riječima, mašta je utemeljena na sjećanjima.
– Sjećanja su korijenje drveta, a mašta onaj vidljivi njegov dio – objasnio je turski nobelovac, uvjeren da između mašte i sjećanja postoji most slobode koji vodi ka kreativnosti.
– Ne želim da znam zašto smišljam sve te priče. Ne želim da idem kod psihologa da mi kaže da sam bolestan i da zato pišem. Meni je drago da sam tako bolestan – rekao je kroz smijeh Pamuk.
R.K.
Novi roman o kugi
Nobelovac je kazao da već osam mjeseci piše roman čija se radnja dešava 1900. godine, na moru. Tema je kuga i za tu priču pripremao se prethodnih 30 godina, kupujući knjige, sakupljajući informacije.
Soba je mjesto gdje počinje književnost
– Sjedeći za stolom danima, mjesecima, godinama, stavljajući riječi na bijeli papir, osjećam da kreiram novi svijet i izvlačim novog čovjeka iz sebe. Kamenje koje mi pisci koristimo su zapravo riječi i dok ih držimo u našim rukama, gledamo ih nekad sa strane, ponekad ih mazimo svojim rukama, strpljivo i sa pažnjom kreiramo svijet – rekao je Pamuk, istakavši da ta soba jeste mjesto gdje počinje književnost.